Škrinjica

DRAMSKE PRIČE

OVO NIJE ISTINA!
Danijela Jurac
(u izvedbi djeca koriste svoj zavičajni govor Hrnetića)

Paravan – nategnuta bijela tkanina, osvjetljena grafoskopom. Likovi su nacrtani na papiru prozirnice. Luka i Ivan stoje iza paravana tako da se vide njihove sjene. Djeca koja imaju ulogu „tehničara“ pomiču nacrtane likove, postavljaju nacrtanu scenografiju i rekvizite.
Luka i Ivan stoje iza osvijetljenog paravana, publika vidi sjene: lopta leti iz Lukine ruke udara Ivana u nogavicu.

LUKA: Pogodio sam te!
IVAN: Nisi!
LUKA: Jesam pogodio sam te u nogu. Vidio sam.
IVAN: Nisi, bilo je od poda.
LUKA: Jesam pogodio sam te.
IVAN: Nije istina, samo me okrznula lopta u nogavicu.
LUKA: Neću se igrati više s tobom, ti lažeš!
IVAN: Neću se ni ja igrati s tobom.

(oboje odlaze ljutiti, Luka se pojavljuje ispred paravana i obraća publici):

LUKA (govori vrlo brzo, ljuto i uzbuđeno):
Pogodio sam Ivana u graničaru! Vidjeli ste, pogodio sam ga. Jel’ tako da sam ga pogodio?
A on kaže da ga nisam pogodio i da to nije istina. Ali ja sam ga pogodio. Jel’ tako?
A on i dalje tvrdi da to nije istina. Pa što je onda istina? Koda je istina ono kaj nije istina!
Znate li vi što je istina? (pita publiku)
Da? Ne?
Idem pitat tatu, ako netko zna, zna on. (odlazi pred paravan na kojem je slika auta s dignutim poklopcem motora i tata. Dok tata izgovara svoj tekst tehničari ga lagano pomiču):

LUKA: Tata, što je istina?
TATA: Jučer nisi htio slušati mamu, a istina ti je sine da moraš slušati mamu i mene jer mi znamo što je najbolje za tebe.
LUKA: Aha. (razočarano). Gdje je mama?
TATA: Mislim u kuhinji.

(Dok se Luka obraća se publici tehničari mijenjaju scenografiju u kuhinju, te postavljaju lik mame)
Nekako ne vjerujem da je samo to istina jer mi tata uvijek kaže da moram jesti kelj koji mi nije fin, i ne bi je jeo nikada, nikada, nikada, a ni njemu nije fin, ali to kaže samo da se mama ne ljuti.
(Luka viče): Mama! Mama! Mama!

MAMA: Što se desilo?
LUKA: Mama, što je to istina?
MAMA: Istina, to je ono što uvijek moraš reći. Uvijek moraš govoriti istinu.
LUKA: A mama, zašto onda uvijek kažeš tati da ne mora uvijek reći sve što misli jer se tako posvađa sa stričekom Brunom.
MAMA: To je drugo. Idi se igrati van, tako je lijepi dan.

LUKA: (odlazi razočaran pred publiku i razmišlja, zatim se vraća do paravana na kojem se već vidi slika dnevne sobe i lik bake te sjedne pored nje ispred paravana.)
Baka što je to istina?
BAKA: Istina je stara, starija od mene puno puno puno. Ona je vječna i mudra.
LUKA: Ajoj, ak’ je tak stara da nije možda već umrla?
BAKA: Ona ne može umrijeti. (kroz smijeh)
LUKA: Baka, a što je mudra?
BAKA: Naučiti ćeš kad odrasteš. (ispred paravana dolazi Lali i liže veliki sladoled u kornetu napravljen od papira) Gle, Lali ti je vani, idi se poigrati s njom dok je još lijepo vrijeme.
(Lali jede ogroman sladoled na drugoj strani pozornice pred publikom.)

LUKA: Bok Lali.
LALI: Bok.
LUKA: Što radiš?
LALI: Jedem sladoled. (ironično, želi mu dati do znanja da mu je glupo pitanje)
LUKA: E, jel ti možda znaš, što je to istina?
LALI: Kako to misliš?
LUKA: Pa tako. Što je istina?
LALI: (razmišlja i punim ustima kaže): Istina je da ja volim sladoled najviše na svijetu!
LUKA: (zadovoljno)TO BI MOGLO BITI TO!
(okrene se publici i sjeti pomalo razočaran):
Ali ja volim sladoled najviše na svijetu.
LALI: (slegne ramenima i zadirkuje) Tako svejedno, ja ga jedem SADA. (i otrči iza paravana).

LUKA: Koga bih još mogao pitati? Znate li vi? Pitao sam mamu, tatu, Lali, baku,… (ako se publika ne sjeti Luka sam kaže: znam, pitat ću dedu).
(odlazi do paravana na kojem je lik djeda koji čita novine pred kućom)

LUKA: Deda, jel znaš ti što je istina?
DEDA: hm. Istina je da te deda voli.
LUKA: Ma ne ta istina, što je istina istina?
DEDA: Istina istina ti je sinko moj ISTINA!
LUKA: Ma znam da je istina istina ISTINA, ali što je to?
DEDA: Jednostavno: istina.

(Publici)
Još uvijek ne znam što je to istina.
Znam da je istina da ne volim kelj, i da sam pogodio Ivana u graničaru, i da me deda voli, i da još ne znam što je mudra, i da uvijek kažem što mislim kada nešto mislim, i da ja volim sladoled više od najvišeg na svijetu jer da ga ne volim više od najvišeg na svijetu onda bi ga Lali volila više od mene pa ne bi bila istina da ga ja volim više od najvišeg na svijetu.
I još uvijek ne znam što je istina…
(tužno) Idem kući.
(sjedne iza paravana tako da se uz ostale likove vidi i Lukina sjena, pojavljuje se cijela obitelj).
MAMA: Luka, hoćeš li mlijeko i kekse?
LUKA: Hoću. Hvala.
TATA: Pa ćemo pogledati crtić.
LUKA: To!
DEDA: I slagat ćemo dvorac od kockica.
LUKA: A sutra ćemo uz dvorac rijeku i most.
BAKA: A ja ću ti pročitati priču za laku noć.
LUKA: Super jer me baš zanima je li istina da je Crvenkapica išla baki i srela vuka…

MIRNA RIJEKA
Danijela Jurac, Tomislav Jozić

Čelo – uvod
Bila jednom jedna rijeka
Kao svaka druga neka
Na izvoru tekla cijelom
Aborigin – Ličkim selom
Seljani ti su mali
Pjesmom, plesom poklanjali
Smijali se svakog dana
Vedri, veseli i bez mana.

(bijeli izlaze na scenu pjevajući i slažu scenu)
Čelo i glas – tiho plovi 1. i 2. kitica
(Tiho plovi žitarica lađa /2x – lađa – napraviti
Na talasi rijeke vode ladne /2x)

(voda teće – platno se njiše, lađa od papira plovi po rijeci)
Tekla dalje, jer teći mora
Preko dolina, brda i gora.
Kamo li će rijeka doći?
Kuda će joj srce poći?
Krene ona tako,
Tiho, tiho i polako…
Fluorescentno svjetlo

Č i g: tiho plovi 3. i 4. kitica
(Katarka joj od bijeloga zlata/2x
A jedrenci kose devojačke/2x)

I stigne u drugo selo.
A ono je, ma Bože
Posvema bijelo!
Kuće bijele, vrata bijela,
Ljudi bijeli, riječ je bijela,
Ples je bijeli, pjesma bijela,
Čuje se baš posred sela.
Ma ne, to ne može nikako biti,
Rijeka je to mogla i sniti!

Č i g: tiho plovi 5. i 6. kitica
Sva su sela boje ko kapela /2x
Naše selo krasi boja bijela/2x

Kako znati da si čovjek,
Kad si posve bijel, i mek?
Anđeli su to u raju,
Ne ljudi u seoskom gaju.

Od bjeline ništa se ne vidi,
Pa ipak, rijeci se ovdje svidi.
Nije bijelo selo san,
Osjeća ga, jasno ko dan!
Zna da su tu i ptice i cvijeće,
Nikad to selo napustiti neće!
Muzika prestaje

Ali rijeka,
Kao i svaka druga neka…
Kretati se mora,
Bez drugog izbora.
Preko brda, preko gora
Pa možda i do sinjeg mora!
(odvlačenje zelenog platna rijeke, do bijelog)
Al postala rijeka bijela,
Usred bijelog, bjeljeg sela.

I zaspala,
Puno vode već je dala.
I zaspala rijeka sama,
Uspava je riječna mama.

???????
Probudi je buka, graja,
Galama i dreka,
Cika i vika!
I u povijesti ijedne druge rijeke
Nije bilo toliko vike i dreke.

Crna kraljica jen, dva, tri
Sve što je crno to smo mi (okretanje bijelih plahti za pozadinu, ostaju crne)
Crne kuće i crni krov (okreću bijele kuće)
Crna rupa i crni rov (bace crni krug na pod)
Crna kutija, crni mak (stavljaju na scenu crnu kutiju, cvijeće maka)
Crne misli i sve je mrak
Crni cilindar i crni frak (jedan oblači crni cilindar i frak)
Crno odijelo i mašna čak (drugi sako i mašnu)
Crna udovica, crni pauk (stavljanje velikog pauka)
Ako te pikne, bol i jauk.
Crna je vrana, crni je kos (vrana i kos)
Crn je od svakog rudara nos
Crna pantera i crni kit (pantera, kit)
Pa nije sve crno, to nemre bit.
Crna je ruža i njezin trn, (ruža i trn)
Crno je svjetlo i svijet je crn. (na sceni ostaju svi crni predmeti)

BUBNJEVI SE STIŠAVAJU

Jadna rijeko! Možeš li ploviti prijeko,
Uzvodno, natrag, sada
Gdje leži tvoj izvor, tvoj spas, tvoja nada?
Vrlo je, vrlo rijetko
Da postoji tako netko
Tko mogao bi tebe spasi
I nježnom bojom te ukrasiti.

Solo: Sunce za goru
Vila po vodu
Oj vilo, vilo, srce nam bijelo

Nosi nam vilo
Te hladne vode
Oj vilo, vilo djevojče bijelo.

Upre svu silu
I gle,
Odnekud ugleda bijelu vilu.
Djevojčica jedna bijela,
Nitko ne zna što je htjela;
Uz rijeku je pošla
I u crno selo došla.

I rijeci je čudno bilo
Što tako malo dijete
Nije dalo da se smete:
Uz rijeku je stalo
i pjevati stalo!
(pjevuši za sebe)

Kraljica:
Ovdje se uvijek skače
I viče
Ovdje samo crno cvijeće niče.
Tko se usuđuje usred danje noći
U moje crno selo samo tako doći?

Vila:
pa nije to mudrost neka
dovela me ova Mirna rijeka!
(čudi se crnoj boji kraljice): ijoj pa kakva je to boja
lijepa je, al nije kao moja.

Kraljica:
Nema nijedne ljepše boje
Od ove crne, kraljevske moje!

Vila:
Ma bijela je ipak najljepša boja
Može li se s njom usporedit bilo koja?

Kraljica:
Crna boja svijetom vlada
Oduvijek, pa i sada.

Vila:
To ne može nikako biti
Gdje se do sad ona mogla u mom selu kriti?

Kraljica:
Pogledaj malo oko sebe
Sve je crno. (razočarano): osim tebe.

Kod nas bijeli je brijeg kad pokrije ga snijeg.
Nema takvih brijegova, samo crnih snjegova.

Bijeli su snovi dok ih snivač lovi.
Ima samo crnih snova, i ponoćnog strašnog lova.

I dobrota je bijela (nema u njoj crnog dijela).
Zabavno je zločest biti
Nema se što u tome kriti.

Bijela je i curica, kao prava snjeguljica.
Ma kakva curica, bolje je biti kraljica.

Bijela su jedra
I lica vedra.
Postoje samo crna jedra
I lica nisu nikad vedra!

Bijeli su papiri prazni (maše papirima i baca ih u zrak)
I još mnogi predmeti razni:
Svijeće pred kojima ljudi kleče, (klekne)
Kompjutori, jahte, stolnjaci i plahte (pravi se da piše, pokazuje na brod)
Bijela su vrata što ih je farbao moj tata (počinje otvarati vrata na nekoj kući)
Bijela je i haljina moje sestre Janje (pokazuje svoju haljinu i skakuće)
Kad je išla na vjenčanje (hoda kao da ide pred oltar)
Bijele su i ruže (miriše nevidljive ruže u svojim rukama)
Što se međusobno druže.
Bijela je roda što po krovu hoda. (pokazuje na krov neke kuće)
Bijela je pipa
I odijelo u onoga tipa, (pokazuje na nekog u publici)
Bijeli je sir na pizzi, prozor na vikendici. (pokazuje krug u rukama, pravi prozor rukama)
Bijela su i brda.
Brda?
Da, kad bi crna bila grda.
I jastuk je boje bijele (sklopi ruke i nasloni glavu na njih)
Na njemu se snovi dijele.
Bijela je ljubav i dobrota
Bijelo je veselje za života!

Kraljica:
Ma kakve su to gluposti,
Daj mala odrasti!
Da nema moje crne boje
Ne bi ni znala kakve su tvoje!!!

Vila:
To istina je čista
Uz tebe moja bijela tako blista! (pokazuje svoje bijele ruke na kraljičinoj haljini)

Kraljica:
A pogledaj kako su crne ruke krasne
Kad se vide pored tebe, tako lijepe, jasne!

Vila:
A što ako postoji još neka boja,
koja nije ni moja ni tvoja?

Kraljica (povlaći se):
Možda to zna ova rijeka
Ona putuje iz daleka.

Vila:
A kako će ti to rijeka reći
Kad ona znade samo teći!

Kraljica:
Ona će vodu pretvoriti u riječi
Samo treba u nju leći. (ili kroz nju prijeći)
(polako i nesigurno ulaze u vodu i izlaze van različitih boja, kad to vide ostali seljani ulaze za njima i postaju raznih boja)

I gle čuda
Niotkuda!
Crno više nije crno,
Bijelo više nije bijelo,
Sve je milo,
Sve se slilo
U boje razne pretvorilo!

(dok pjevaju pjesmu, stvaraju šarenu scenu, kako-još nemam pojma)
MIRNA RIJEKA

Mirna rijeka svakog čeka
Pjesmom kao suvenir
Mirna rijeka svima daje mir.

Mi smo đaci čarobnjaci
Ako vam je loši dan
S nama on će biti radostan.

Naša mašta može svašta
Noć pretvoriti u dan
I da život bude kao san.

Sunce sije svijet se smije
Slijedi našu pjesmu sad
Uvijek ćeš se osjećati mlad.

S nama pleši brige riješi
Mirna rijeka ti je spas
Veže mene, tebe, vas i nas.